This is so fucking boring book. If you are not from Croatia, you are lucky for not having to read it. Anyway, here's essay for unlucky people here. (I wrote all by myself, not using the Internet)
Bilješka o piscu:
Slavko Kolar je rođen 1891. u Palešniku pored Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.
Slavko Kolar je umro 1963. g. u Zagrebu.
Mišljenje o djelu:
Neću lagati, djelo mi se nije pretjerano svidjelo, no nije bilo jako loše. Nije mi se svidjelo jer sam bila ljuta kad sam ga čitala. Bila sam ljuta zbog toga kako su tlačili mladu Janicu i kako Marka nije bilo briga za nju, a ona ga je voljela. Osjećam krajnju nevjericu zbog toga kako su ljudi živjeli. Sva ta praznovjernost i neznanje su neprihvatljivi u okolini u kojoj ja živim, no znam da još uvijek toga ima u svijetu. Ljudi se moraju boriti protiv toga obrazovanjem.
Tema:
Kratak život i preuranjena smrt mlade Janice. Njen muž Marko ne mari za nju, osam dana nakon sprovoda odlazi na svadbu gdje barjaktari. Na svadbi se napije i počne tučnjava, on pobjegne. Na putu kući ugleda brezu za koju je mislio da je Janica, te je odluči posjeći no na kraju odustaje.
Ideja:
Ništa ne ostavljaj za kasnije, tko zna hoće li biti vremena. Živi za trenutak, govori lijepe stvari ljudima, reci ono što misliš jer budućnost je nepredvidiva. Nikad ne možeš znati što će se dogoditi i ako počiniš pogrešku, ne čekaj dugo da je ispraviš. Nakon što vrijeme izmakne iz tvoje kontrole, bit ćeš nemoćan ispraviti svoje pogreške.
Mjesto radnje:
Selo Bikovac, Labudan-brdo
„…na Labudan-brdu u selu Bikovcu…“
Vrijeme radnje:
Između dva svjetska rata, otprilike između 1925. i 1928.
„Radnja novele događa se između dva svjetska rata, točnije između 1925. i 1928. kad je Kolar službovao u tom kraju, a izravan poticaj za pisanje ove novele je, kako je sam Kolar posvjedočio, molba jednog tamošnjeg lugara za nekoliko dana dopusta kako bi mogao ići u svatove, a prije nekoliko dana umrla mu je žena.“
Karakterizacija likova:
Janica
Visoka, fina, mršava, otmjenija od drugih cura, jako lijepa, ponosna, tužna, želi ozdraviti.
„Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao otmjena pojava!...“
„Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njezinom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije… „
„Oči su joj plave, plavlje od jasnog neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako je izvrsno pristajala onim nasmijanim, malim usnicama.“
„ i ponosa zadrhtala. . . "
". . . neku od njih pogledala bi tužno. . . "
". . . u njoj je rasla silna, upravo divlja čežnja za ozdravljenjem"
Marko
Bezdušan, bilo ga je briga za Janicu. Njome se oženio samo zbog ugleda, misli samo na sebe i što drugi misle o njemu.
“Neki šumar, to jest sam gospodin nadšumar, Markov šef i bog bogova, kad je vidio Janicu još kao djevojku, sav se oduševio.
-To je cura! –Rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza! Upravo kao breza! Gotovo bih rekao; otmjena pojava!…”
“Bio je Marko čovjek služben, pa tako je valjda došlo te je izabrao baš Janicu za ženu. Da ugodi g. nadšumaru i da se pogizda pred drugom gospodom!”
“Lijepo ti je biti bolestan dva – tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri – pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari, tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golem! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi. ”
“Njegov sin Marko stajao je u suši, duboko zamišljen, mučeći se sastavljanjem nove klopke za hvatanje tvoraca. Bio je to “patent”, kojim je mislio iznenaditi gospodina nadšumara, a možda steći i mnogo para.
Marko nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti protiv toga. Njemu je bilo svejedno. ”
Stilska izražajna sredstva:
Epitet – musava (djeca)
Personifikacija – pretužna kiša
Onomatopeja – lavež, šuškanje, brunda-brunda
Poredba – Janica kao breza
Metafora – grlo gori
Kao što sam rekla, nisam koristila internet pa se nadam da će vam koristiti.
